Kinesko tržište automobila suočava se s dubokom krizom povjerenja između regulatora i industrijskih lidera. Vlasti u Pekingu su prošle godine jasno pozvale na prekid destruktivnog takmičenja koje vodi ka stalnom rušenju vrijednosti proizvoda. Termin samouništavajuća konkurencija postao je ključna fraza kojom regulatori opisuju trenutne trendove. Ipak najnoviji podaci pokazuju da su ovi apeli ostali bez značajnijeg učinka na terenu.
Ignorisanje vladinih apela i novi talas popusta
Vodeći proizvođači nisu zaustavili trend. Oni su ga dodatno intenzivirali tokom prvog kvartala ove godine. Kompanija BYD je u martu snizila cijene svojih modela za prosječno 10 posto. Brendovi Geely i Chery su odgovorili još agresivnije sa popustima koji dosežu i do 15 posto. Ova spirala pojeftinjenja primorava sve učesnike na tržištu da žrtvuju profitabilnost radi očuvanja udjela.
Glavni uzrok ovakvog ponašanja leži u ogromnom raskoraku između ponude i potražnje unutar Kine. Fabrike u ovoj zemlji trenutno imaju kapacitet proizvodnje od 55,5 miliona automobila godišnje. Sa druge strane domaća prodaja iznosi tek oko 23 miliona novih vozila godišnje. Ovaj višak od preko 30 miliona jedinica stvara ogroman pritisak na proizvođače.
Rastuća zaduženost i pritisak na dobavljače
Finansijski teret ovakve strategije postaje sve vidljiviji u bilansima vodećih kompanija. Kod proizvođača BYD zabilježen je rast zaduženosti sa odnosom duga i kapitala od oko 25 posto. Dodatni pritisak stvaraju novi regulatorni zahtjevi koji zahtijevaju brže izmirenje obaveza prema dobavljačima. Kompanije su ranije koristile odgađanje plaćanja kao alat za finansiranje rata cijenama.
Masovni izvoz na strana tržišta postaje jedini preostali izlaz za kinesku industriju. Izvoz električnih vozila bilježi višestruki rast jer proizvođači očajnički traže nove kupce izvan zasićenog domaćeg terena. Ipak međunarodni stručnjaci upozoravaju na ozbiljne opasnosti. Dugoročno gubljenje novca po svakom prodanom vozilu može narušiti stabilnost cijelog globalnog sistema.
Administrativna upozorenja teško mogu nadvladati tržišnu logiku preživljavanja. Kupci kratkoročno profitiraju od nižih cijena. Ipak dugoročna održivost brendova dolazi pod veliki znak pitanja. Bez smanjenja proizvodnih kapaciteta rat cijenama će se vjerovatno nastaviti. Stabilnost industrije ovisit će o spremnosti proizvođača da balansiraju između rasta i finansijske discipline.
