Krajem devedesetih godina Hrvatska se nalazila u specifičnom geopolitičkom položaju. Državni vrh je tada tražio snažnije savezništvo sa Sjedinjenim Američkim Državama radi učvršćivanja međunarodnog statusa. Ključni dio te strategije bio je takozvani američki aranžman koji je obuhvaćao velike infrastrukturne i energetske projekte. Glavni akteri te priče bili su korporativni divovi Bechtel i Enron u Hrvatskoj. Ovi su poslovi dogovoreni izravno i bez javnog natječaja što je izazvalo sumnje u visoku cijenu političke podrške. Takav pristup ostavio je dugoročne posljedice na državni proračun i transparentnost javne nabave.
Politički kontekst i ugovori bez natječaja
Hrvatska vlada je 1998. i 1999. godine ušla u pregovore s američkim tvrtkama pod snažnim diplomatskim pritiskom. Washington je ove ugovore promatrao kao test hrvatske spremnosti za stratešku suradnju. Tadašnji američki veleposlanici aktivno su zagovarali interese svojih kompanija u Zagrebu. Glavni argument bio je ubrzanje obnove zemlje nakon Domovinskog rata. Ipak javnost je bila podijeljena oko opravdanosti izravnih pogodbi.
Izostanak javnog nadmetanja bio je presedan koji je zabrinuo domaće stručnjake i europske institucije. Europska unija je već tada upozoravala na važnost transparentnih procedura u javnim radovima. Hrvatska je ipak odlučila slijediti bilateralni put s Amerikancima. To je značilo prihvaćanje uvjeta koji su u tom trenutku smatrani prioritetom nacionalne sigurnosti. Ekonomska računica često je bila u drugom planu u odnosu na politiku.
Infrastrukturni projekti pod pritiskom diplomacije
Bechtel je dobio ulogu glavnog izvođača na dionicama autocesta prema Splitu i Dubrovniku. Ugovor je koristio model koji se temelji na stvarnim troškovima uz dodatak zajamčene dobiti za tvrtku. Takav aranžman je poznat kao cost-plus model poslovanja. On je izvođaču osiguravao minimalan rizik uz maksimalnu financijsku sigurnost. Domaći građevinari su smatrali da bi te dionice mogli izgraditi za znatno manje novca.
Pregovori o cijeni po kilometru bili su netransparentni i često su se odvijali iza zatvorenih vrata. Javnost nikada nije dobila jasan uvid u sve detalje financijske konstrukcije. Kasnije analize su pokazale da su troškovi bili značajno viši od europskog prosjeka za slične terene. Država je preuzela sve rizike povećanja cijena materijala i rada. To je stvorilo golem pritisak na cestovnu infrastrukturu i buduća zaduženja.
Energetski ugovor s Enronom i rizici za HEP
Slučaj tvrtke Enron bio je još kontroverzniji zbog uvjeta u energetskom sektoru. Plan je uključivao izgradnju termoelektrane Jertovec i dugoročnu opskrbu plinom. Hrvatska elektroprivreda trebala se obvezati na kupnju struje po fiksnim i vrlo visokim cijenama. Taj je ugovor bio predviđen na rok od dvadeset godina bez obzira na kretanja na tržištu. Stručnjaci su predviđali da bi to dovelo do kolapsa domaćeg energetskog sustava.
Enron je u to vrijeme bio globalni simbol moći no kasnije je završio u najvećem bankrotu u povijesti. Ugovor s Hrvatskom bio je jedan od mnogih koje su agresivno gurali u zemljama u tranziciji. Srećom po hrvatski proračun realizacija ovog projekta je naišla na brojne tehničke prepreke. Otpor unutar HEP-a također je igrao važnu ulogu u usporavanju procesa. Na kraju je projekt napušten prije nego što je proizveden ijedan kilovat struje.
Revizija ugovora i dugoročne lekcije
Promjenom vlasti 2000. godine započela je mukotrpna revizija američkog aranžmana. Nova vlada je pokušala raskinuti ili barem izmijeniti nepovoljne stavke ugovora. Bechtel je nakon dugih pregovora pristao na određeno smanjenje cijena dionica koje su tek trebale biti građene. Ipak Hrvatska je morala platiti visoke penale za odustajanje od nekih dijelova prvotnog plana. To je bila izravna cijena izlaska iz nepovoljnih pravnih obveza.
Ovo razdoblje ostaje važna lekcija o odnosu politike i gospodarstva. Ono pokazuje kako nedostatak natječaja može dovesti do dugotrajne financijske štete za državu. Hrvatska je nakon ovih iskustava postrožila zakone o javnoj nabavi kako bi zadovoljila standarde Europske unije. Danas su takvi izravni dogovori gotovo nemogući u demokratskom sustavu. Slučajevi Bechtela i Enrona služe kao stalni podsjetnik na važnost transparentnosti.
