Hrvatska drvna industrija već se godinama bori s paradoksom obilja i oskudice. Iako gotovo polovica kopnene površine zemlje otpada na šume, domaći prerađivači upozoravaju na alarmantnu situaciju. Drvna sirovina u Hrvatskoj postala je predmetom oštrih sukoba između tradicionalnih proizvođača namještaja i novonastalih energetskih postrojenja. Glavni uzrok problema leži u neadekvatnom sustavu kvota i snažnom pritisku izvoznih tržišta. Zbog toga mnoge tvornice rade s polovičnim kapacitetom dok kvalitetni trupci često napuštaju zemlju u sirovom obliku. Nedostatak jasne strategije prioriteta ugrožava tisuće radnih mjesta u ruralnim krajevima gdje je drvo ključni oslonac gospodarstva.
Sustav kvota i uloga državnog poduzeća
Sustavom upravljanja dominira državno poduzeće Hrvatske šume koje distribuira godišnje količine posječenog drveta. Kvote se određuju prema kriterijima koji često ne idu u korist onima s najvećom dodanom vrijednošću. Proizvođači vrhunskog namještaja tvrde da dobivaju manje trupaca nego što im je potrebno za ugovorene poslove. S druge strane, pilane koje samo režu dasku često imaju stabilniji pristup sirovini. Ovakva praksa koči razvoj finalnih proizvoda.
Energetski sektor kao novi konkurent
Posljednjih godina energetska kriza drastično je promijenila prioritete u šumarskom sektoru. Povećana potražnja za peletom i biomasom usmjerila je značajan dio drvne mase prema spalionicama i energanama. Iako je riječ o obnovljivom izvoru energije, stručnjaci upozoravaju na gubitak vrijednosti. Spaljivanje kvalitetnog drveta radi dobivanja električne energije ekonomski je manje isplativo od proizvodnje namještaja. Ovakva konkurencija dodatno je smanjila dostupnost građe.
Izazovi izvoza i zaštita domaćih resursa
Izvoz sirovih trupaca ostaje jedan od najizazovnijih problema hrvatskog šumarstva. Unatoč pokušajima ograničenja, značajne količine najkvalitetnijeg hrasta i bukve i dalje završavaju na stranim tržištima. Europska pravila o slobodnoj trgovini otežavaju potpuno zatvaranje granica za sirovinu. Domaći prerađivači smatraju da bi država trebala pronaći kreativnije načine za zadržavanje resursa. Bez osiguranja dovoljnih količina za domaću doradu Hrvatska gubi prihode.
Rješavanje pitanja opskrbe drvnom sirovinom zahtijeva hitnu promjenu modela gospodarenja šumama. Država mora jasno definirati koji su prerađivači prioritetni na temelju njihova doprinosa izvozu i zapošljavanju. Energetska tranzicija ne smije se provoditi na štetu proizvođača koji stvaraju visoku dodanu vrijednost. Bez stabilnog i predvidljivog okvira za nabavu materijala domaća industrija izgubit će utrku s konkurencijom. Resursi su ograničeni i nužno je osigurati maksimalni učinak.
