U Hrvatskoj se tijekom 2026. godine nastavlja trend u kojem teret ekonomske neprilagodbe sustava snose najslabiji slojevi društva. Dok službene statistike često ističu stabilan rast bruto domaćeg proizvoda, svakodnevica građana s niskim primanjima nudi bitno drugačiju sliku. Često se u javnim raspravama čuje tvrdnja kako država pljačka siromašne putem neizravnih poreza i neregulirane inflacije. Te optužbe imaju uporište u podacima o kretanju cijena osnovnih životnih potrepština.
Inflacija u Hrvatskoj je u prvom kvartalu ove godine dosegnula stopu od 4.6 posto. To je dvostruko više od prosjeka Eurozone u istom razdoblju. Najveći porast zabilježen je u kategorijama koje najviše pogađaju kućanstva s minimalnim budžetima. Troškovi stanovanja i režija narasli su za više od 12 posto. Hrana je također poskupjela brže od prosječne stope rasta općih cijena roba i usluga.
Regresivni porezi i teret potrošnje
Hrvatski državni proračun u velikoj mjeri ovisi o porezu na dodanu vrijednost. Takav model oporezivanja potrošnje po svojoj je prirodi regresivan jer ne uzima u obzir ekonomsku snagu pojedinca. Građani s niskim primanjima prisiljeni su trošiti gotovo sav svoj dohodak na osnovne potrebe. Time oni u relativnom smislu plaćaju veći porez državi nego bogatiji slojevi. Ekonomska neefikasnost javnog sektora tako se izravno financira iz džepova onih koji imaju najmanje.
Visoke porezne stope služe kao sigurnosna mreža za glomazan i često neučinkovit birokratski aparat. Umjesto provođenja strukturnih reformi koje bi smanjile javnu potrošnju, vlasti se oslanjaju na stabilne prihode od potrošnje. Takva politika održava status quo ali istovremeno produbljuje jaz između društvenih slojeva. Porezno opterećenje ostaje visoko kako bi se pokrili gubici u neprofitabilnim državnim sustavima.
Neuspjeh socijalnih transfera
Sustav socijalnih naknada u teoriji bi trebao ublažiti nejednakost. U praksi se velik dio tih sredstava gubi u administrativnim procesima. U Hrvatskoj je trenutno više od 700 tisuća građana u riziku od siromaštva. To jasno ukazuje na to da postojeći mehanizmi preraspodjele ne postižu svoj cilj. Država uzima od svih kroz poreze ali ne vraća adekvatnu vrijednost kroz javne usluge onima kojima je to najpotrebnije.
Nedostatak investicija u produktivne sektore gospodarstva dodatno otežava situaciju. Ovisnost o turizmu i uvozu stvara sezonsku nestabilnost koja najviše pogađa radnike u uslužnim djelatnostima. Bez temeljite promjene ekonomskog modela, socijalna nejednakost će nastaviti rasti. Država mora preuzeti odgovornost za vlastitu neučinkovitost umjesto da je prikriva stalnim pritiskom na kućne budžete najugroženijih građana.
