Plaća dostavljača u Hrvatskoj: zarada od 900 do 1.400 eura u 2024.

Tržište dostave u Hrvatskoj doživjelo je potpunu transformaciju u posljednje tri godine, a prosječna neto plaća dostavljača u Hrvatskoj u 2024. godini iznosi 1.050 eura. Ova brojka predstavlja srednju vrijednost koja obuhvaća radnike na digitalnim platformama poput Bolta i Glova, ali i zaposlenike u klasičnim logističkim tvrtkama. Iako su nominalni iznosi rasli, stvarna kupovna moć radnika u ovom sektoru pod snažnim je pritiskom inflacije i operativnih troškova. Najveći broj dostavljača danas radi preko posrednika, poznatijih kao agregatori, što značajno utječe na konačni iznos koji radnik dobije na svoj tekući račun na kraju mjeseca.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, medijalna plaća u državi raste, no dostavljači se i dalje nalaze u donjem kvartilu po primanjima ako se promatra samo fiksni dio plaće bez dodataka za učinak. U Zagrebu dostavljač koji radi puno radno vrijeme od 40 sati tjedno može zaraditi oko 1.150 eura neto, dok u manjim gradovima poput Osijeka ili Slavonskog Broda taj iznos pada na 940 eura. Razlika od 210 eura odražava manju potražnju i manji broj narudžbi po satu u unutrašnjosti zemlje. Dostavljači koji koriste vlastito vozilo moraju računati na amortizaciju i gorivo koji mjesečno odnose između 200 i 350 eura neto dobiti.

Struktura zarade i utjecaj modela zapošljavanja

Rad na digitalnim platformama donosi specifične izazove jer se ukupna zarada sastoji od osnovice po dostavi, prijeđenih kilometara i bonusa za rad u špici. Dostavljač koji odradi 180 sati mjesečno u Zagrebu može ostvariti bruto promet od 1.800 eura, ali nakon odbitka provizije platforme od 15 posto i provizije agregatora od 10 posto, preostali iznos se drastično smanjuje. Kada se na to dodaju doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, neto iznos često ne prelazi 950 eura za radnike bez vlastitog obrta. To je znatno manje nego što iznosi prosječna plaća vozača u javnom prijevozu ili specijaliziranim servisima. Modeli zapošljavanja preko paušalnog obrta omogućuju veći neto primitak, no nose rizik od bolovanja bez naknade i troškova knjigovodstva od 50 eura mjesečno.

Korištenje električnih bicikala postalo je standard u centrima velikih gradova jer eliminira trošak goriva koji za automobiliste iznosi oko 0,15 eura po kilometru. Dostavljač na biciklu u prosjeku odradi tri dostave po satu, dok dostavljač u automobilu zbog gužvi često ne prelazi dvije dostave u istom vremenu. Ipak, dostavljači robe u kombijima imaju fiksne plaće koje su stabilnije i često uključuju naknadu za topli obrok od 100 eura mjesečno. Njihova odgovornost je veća jer upravljaju vozilima veće mase, a njihova primanja su konkurentnija u odnosu na ono što nudi plaća vozača kamiona u domaćem transportu. Razlika između najniže i najviše plaće u ovom sektoru iznosi čak 600 eura neto, ovisno o broju odrađenih sati i vrsti robe koja se dostavlja.

Regionalne razlike i troškovi operativnog rada

Zagreb dominira tržištem s više od 60 posto svih ukupnih narudžbi u državi, što omogućuje dostavljačima kontinuiran rad bez praznog hoda. U gradovima na obali poput Splita ili Zadra, zarada je izrazito sezonalnog karaktera pa ljeti neto primanja mogu skočiti na 1.500 eura zbog velikog broja turista. Zimi ti isti radnici jedva dosežu 800 eura neto jer potražnja drastično opada, a broj dostavljača ostaje sličan. Trošak najma stana u većim gradovima pojede gotovo 50 posto neto plaće dostavljača, što prisiljava mnoge radnike na rad u dvije smjene. Specifičnost hrvatskog tržišta je i veliki priljev strane radne snage iz azijskih zemalja koji prihvaćaju minimalne plaće od 840 eura bruto, što stvara pritisak na smanjenje satnica domaćim radnicima.

Troškovi održavanja vozila su stavka koju mnogi novi radnici zanemaruju prilikom ulaska u ovaj posao. Godišnji servis automobila koji se koristi za dostavu košta minimalno 400 eura zbog ekstremnog trošenja kočnica i guma u gradskoj vožnji. Dostavljači koji rade s vlastitim skuterima imaju manje troškove održavanja, oko 150 eura godišnje, ali su izloženi vremenskim uvjetima koji im smanjuju broj radnih dana. Rad noću i vikendom donosi zakonski propisano uvećanje od 30 do 50 posto na osnovnu satnicu, no platformski radnici to često dobivaju kroz bonuse, a ne kroz fiksnu osnovicu. Uvođenjem novog Zakona o radu koji regulira platformski rad, očekuje se stroža kontrola radnog vremena, što bi moglo ograničiti maksimalnu mjesečnu zaradu onih koji su radili više od 60 sati tjedno.

Dostavljač kao zanimanje u logističkom lancu

Logistički sektor u Hrvatskoj, predvođen tvrtkama za ekspresnu dostavu paketa, nudi stabilnije uvjete rada od aplikacija za hranu. Ovdje se plaće kreću oko 1.100 eura neto uz plaćene doprinose na puni iznos, što dugoročno nudi bolju mirovinsku perspektivu. Radni dan počinje u 7 sati ujutro utovarom paketa i završava nakon što se isporuči zadnja pošiljka, obično oko 16 sati. Ovi radnici često imaju i dodatke na plaću za preciznost isporuke i očuvanje integriteta robe. U maloprodajnim lancima koji nude vlastitu dostavu namirnica, plaća je fiksirana na oko 980 eura neto uz dodatke za rad blagdanima. Ovakav sustav rada preferiraju osobe koje traže sigurnost i fiksno radno vrijeme, za razliku od platformskih radnika koji preferiraju fleksibilnost upaljene aplikacije.

Statistike pokazuju da radni staž ne igra veliku ulogu u visini plaće kod platformi, ali u logističkim tvrtkama svaka godina staža donosi povećanje od 0,5 posto na osnovicu. Dostavljač s deset godina iskustva u velikom logističkom sustavu može imati plaću veću za 150 eura u odnosu na početnika. Razlika u plaćama između muškaraca i žena u ovom sektoru je minimalna jer se zarada obračunava isključivo prema učinku i broju odrađenih kilometara. Ipak, žene čine manje od 10 posto ukupne radne snage u dostavi, uglavnom fokusirane na dostavu lakših paketa ili hrane u urbanim zonama. Digitalizacija procesa omogućila je optimizaciju ruta, čime se prosječno vrijeme po dostavi smanjilo za 4 minute u odnosu na 2021. godinu, što je omogućilo blagi rast zarade po satu unatoč većoj konkurenciji.

Utjecaj stranih platformi na domaće radne standarde

Ulazak velikih međunarodnih igrača na hrvatsko tržište stvorio je visoku razinu ovisnosti radnika o algoritmima koji dodjeljuju poslove. Ako dostavljač odbije previše narudžbi u jednom danu, algoritam mu privremeno smanjuje vidljivost novih poslova, što direktno utječe na dnevnu zaradu koja može pasti s planiranih 60 na svega 30 eura. Ovaj oblik prikrivenog kažnjavanja stvara stres i nesigurnost kod radnika. S druge strane, uvođenje napojnica putem aplikacija omogućilo je dostavljačima dodatnu zaradu koja mjesečno iznosi od 50 do 120 eura neto. Taj novac nije oporeziv do određene granice, što radnici vide kao ključnu prednost u borbi protiv svakodnevnih troškova. Ipak, trend u Europi ide prema tome da se platformski radnici tretiraju kao klasični zaposlenici, što bi u Hrvatskoj moglo značiti veću bruto osnovicu, ali potencijalno manje neto isplate zbog viših poreznih davanja.

Sektorska analiza pokazuje da dostavljači koji se specijaliziraju za prijevoz osjetljive medicinske opreme ili laboratorijskih uzoraka ostvaruju najviše prihode. Njihova neto plaća dostiže 1.400 eura jer zahtijeva posebne certifikate i strogo poštivanje protokola o temperaturi i brzini transporta. U tom segmentu nema mjesta za platformski rad jer tvrtke inzistiraju na stalno zaposlenim osobama koje poznaju procedure. Slična situacija je i u dostavi namještaja ili bijele tehnike gdje je fizički napor najveći, a radnici uz plaću od 1.200 eura često dobivaju i naknade za montažu na licu mjesta. Svaka specijalizacija unutar dostavne branše donosi od 200 do 400 eura veću plaću u odnosu na standardnu dostavu hrane ili manjih pošiljaka.