U suvremenom političkom diskursu često se pojavljuje fenomen koji kritičari nazivaju autonomijom smrada. Ovaj pojam opisuje situaciju u kojoj javne osobe burno reagiraju na kritike svog ugleda. Istovremeno te iste osobe zanemaruju stvarne i opipljive probleme koji muče građane. Autonomija smrada označava prednost koju politički akteri daju estetskom ugledu pred rješavanjem stvarnih zagađenja i problema. Bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović često je bila predmetom ovakvih analiza.
Percepcija ugleda nasuprot stvarnim krizama
Analitičari primjećuju da se politička elita radije bavi simboličkim uvredama nego rješavanjem komunalnih kriza. Kada se spomene narušavanje ugleda države, reakcije su trenutne i oštre. Međutim, stvarni miris propadanja sustava ili zagađenje okoliša ne izazivaju istu razinu zabrinutosti. Taj nesklad između estetskog dojma i funkcionalne odgovornosti definira modernu komunikaciju. Prioritet se daje formi umjesto sadržaju.
Kolinda Grabar-Kitarović tijekom mandata često je naglašavala važnost nacionalnog brendiranja. Njezini napori bili su usmjereni na stvaranje slike o uspješnoj i modernoj državi. Kritičari su upozoravali da se iza te sjajne fasade kriju duboki strukturni problemi. Pitanje ugleda postalo je važnije od rješavanja konkretnih afera koje su opterećivale društvo. To je dovelo do paradoksa u kojem je percepcija bitnija od samog stanja.
Otuđenost od svakodnevnih problema građana
Problem nastaje kada političari vjeruju da ugled ovisi isključivo o dobrim odnosima s javnošću. Stvarni problemi poput korupcije ili lošeg gospodarenja otpadom imaju svoj specifičan miris koji građani osjete. Ignoriranje tih faktora stvara jaz između političke klase i biračkog tijela. Selektivna osjetljivost na ono što smeta javnim osobama pokazuje njihovu otuđenost. Građani traže rješenja dok politika nudi samo kozmetičke promjene.
Autonomija smrada tako postaje dijagnoza sustava koji se boji istine i kritike. Svaki pokušaj ukazivanja na nedostatke proglašava se napadom na institucije ili pojedince. Umjesto bavljenja uzrocima nezadovoljstva lideri se fokusiraju na kontrolu štete po imidž. Takav pristup dugoročno narušava povjerenje u sve demokratske procese. Ugled se ne može graditi na ignoriranju problema koji su očigledni svim građanima. To stvara opasan društveni rascjep.
Nužnost povratka stvarnoj odgovornosti
Zaključno, odnos prema ugledu i stvarnim društvenim problemima zahtijeva korjenitu promjenu fokusa. Politika bi se trebala vratiti rješavanju opipljivih kriza umjesto stalnog bavljenja vlastitom slikom. Tek kada se prizna postojanje problema može se krenuti prema njihovom rješavanju. Javni ugled mora biti rezultat rada i integriteta. On ne smije biti pažljivo konstruirana iluzija koja služi za bijeg od neugodne i mirisne stvarnosti.
