Iako je uporaba azbesta u Hrvatskoj zabranjena prije gotovo dva desetljeća, ovaj opasni materijal i dalje je prisutan u tisućama privatnih i javnih objekata. Država se godinama oslanja na sporadične akcije lokalnih samouprava umjesto na jedinstveni nacionalni program. Stanovnici su često prepušteni sami sebi u pokušajima da sigurno uklone kancerogene ploče sa svojih domova. Glavni razlog je to što Hrvatska nema sustavno rješenje za azbest zbog nedostatka nacionalnog registra zgrada, manjka namjenskih odlagališta i visokih troškova sanacije.
Problem nepostojećeg registra i ad hoc rješenja
Prva velika prepreka je činjenica da na razini države ne postoji precizna baza podataka o građevinama koje sadrže azbest. Grad Zagreb je tek krajem prošle godine počeo raditi na vlastitom registru kako bi procijenio stvarne potrebe građana. Bez takvih podataka nemoguće je planirati dugoročna proračunska sredstva za sanaciju. Umjesto strateškog pristupa, problemi se rješavaju od slučaja do slučaja tek kada postanu medijski vidljivi.
Nedavni primjer uklanjanja azbesta s nebodera Vjesnika u ožujku 2026. godine pokazuje kako se rješenja brzo nađu za prioritetne projekte. S druge strane, obični građani i dalje godinama čekaju na slične intervencije u svojim naseljima. Ovakav pristup stvara nejednakost i usporava proces potpunog uklanjanja štetnih vlakana iz životnog okoliša. Institucije priznaju postojanje problema, ali odgovornost često prebacuju na niže razine vlasti.
Infrastrukturna uska grla i troškovi transporta
Čak i kada bi postojao plan za masovno uklanjanje, Hrvatska se suočava s ozbiljnim manjkom odlagališta za opasni otpad. Trenutno samo mali broj županija posjeduje posebno izgrađene kazete za zbrinjavanje azbesta. Zbog velikih udaljenosti između gradilišta i ovlaštenih odlagališta, troškovi transporta postaju nepodnošljivi za prosječno kućanstvo. To izravno potiče stvaranje ilegalnih odlagališta u prirodi što dodatno ugrožava javno zdravlje.
Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost osigurao je značajna sredstva za 2025. i 2026. godinu, ali naglasak je na energetskoj obnovi. Iako zbrinjavanje otpada čini dio tih programa, ne postoji namjenski fond koji bi pokrio cjelokupni trošak uklanjanja azbesta za socijalno ugrožene skupine. Mnogi vlasnici starih kuća nisu u financijskoj mogućnosti platiti specijalizirane tvrtke koje jedine smiju obavljati ovaj opasan posao.
Novi zakonski okvir za obeštećenje oboljelih
Dok preventiva stagnira, država je početkom 2026. godine napokon unaprijedila sustav naknada za radnike profesionalno izložene azbestu. Proširen je popis priznatih bolesti na rak jajnika i probavnog sustava, a isplate su ubrzane. Ovo je važan korak za ispravljanje starih nepravdi, ali on ne rješava uzrok problema. Fokus javnih politika mora se pomaknuti s plaćanja štete na uklanjanje izvora opasnosti iz gradova i sela.
Europske direktive postaju sve strože i zahtijevaju od država članica jasan plan za Europu bez azbesta. Hrvatska će morati ubrzati donošenje nacionalne strategije ako želi izbjeći visoke kazne i daljnje ugrožavanje građana. Trenutna fragmentacija nadležnosti između različitih ministarstava i lokalnih ureda ostaje glavna kočnica. Potreban je centralizirani sustav koji će objediniti registraciju, financiranje i sigurno odlaganje ovog materijala.
Zaključna razmatranja o budućnosti sanacije
Sustavno rješenje za azbest u Hrvatskoj nije samo ekološko već i prvorazredno zdravstveno pitanje. Dosadašnja praksa oslanjanja na entuzijazam udruga i rijetke natječaje Fonda pokazala se nedovoljnom. Bez obvezujućeg registra i pristupačne infrastrukture za zbrinjavanje, azbest će ostati prisutan u našoj okolini još desetljećima. Država mora preuzeti aktivniju ulogu u sufinanciranju kako bi se rizik s pojedinca prebacio na sustav.
