Ekonomski pejzaž Tunisa početkom 2026. godine karakteriše duboki jaz između nominalnih primanja i rastućih troškova osnovnih životnih namirnica. Dok država pokušava stabilizovati kurs dinara i privući strane investicije, standard radničke klase ostaje pod snažnim pritiskom. Prema aktuelnim podacima, prosječna neto plata u Tunisu iznosi približno 1.100 tuniskih dinara (oko 325 eura), što ovu zemlju svrstava među države sa nižim primanjima u regionu Magreba.

Iako su u prethodnoj godini zabilježena određena povećanja u javnom sektoru kao odgovor na zahtjeve sindikata, realni standard građana stagnira. Inflacija, koja se stabilizovala na oko 5 procenata, i dalje poništava efekte bilo kakvog rasta plata. Najveći dio mjesečnog budžeta prosječne porodice troši se na hranu, stanovanje i transport, što ostavlja vrlo malo prostora za štednju ili luksuz u svakodnevnom životu.

Minimalna zarada i zakonske regulative

Minimalna zagarantovana plata, poznata kao SMIG, doživjela je korigovanje početkom 2025. godine. Trenutno, bruto iznos za radnu sedmicu od 48 sati iznosi 528 dinara, dok radnici sa 40-satnim radnim vremenom primaju bruto minimalac od oko 448 dinara. Ovi iznosi su često predmet spora između vlade i moćnog sindikata UGTT, jer se smatraju nedovoljnim za pokrivanje osnovnih potreba četvoročlane porodice u urbanim sredinama.

Poseban izazov predstavlja velika neformalna ekonomija koja obuhvata značajan procenat radne snage. Mnogi radnici u poljoprivredi i zanatstvu primaju zarade koje su čak i ispod zakonskog minimuma, bez adekvatnog socijalnog i zdravstvenog osiguranja. Ova siva zona dodatno komplikuje zvanične statistike o platama i otežava sprovođenje reformi koje bi osigurale dostojanstvenije uslove rada za širi krug stanovništva.

Sektorske razlike: Gdje se najbolje zarađuje?

Kao i u većini zemalja u razvoju, sektor informacionih tehnologija, bankarstva i inženjeringa nudi značajno veće zarade od državnog prosjeka. Iskusni softverski inženjeri u Tunisu mogu zaraditi između 2.500 i 4.500 dinara mjesečno, što im omogućava znatno bolji kvalitet života. Strane kompanije koje posluju u Tunisu često nude plate u ovim okvirima kako bi zadržale talentovane stručnjake koji bi inače emigrirali u Evropu.

S druge strane, tradicionalni sektori poput tekstilne industrije i turizma, koji su stubovi tuniske privrede, ostaju na dnu ljestvice zarada. Radnici u hotelima i fabrikama odjeće rijetko premašuju iznos od 700 dinara, uprkos često iscrpljujućim radnim smjenama. Ova disproporcija između visokotehnoloških zanimanja i manuelnog rada stvara sve vidljivije socijalne razlike, posebno u glavnom gradu i popularnim turističkim regijama.

Troškovi života i kupovna moć

Život u Tunisu je relativno pristupačan za strance sa zapadnim valutama, ali je izazovan za lokalno stanovništvo. Iznajmljivanje manjeg stana u širem centru Tunisa košta između 600 i 900 dinara, što često konzumira više od polovine prosječne zarade. Zbog toga je uobičajeno da više generacija živi pod istim krovom ili da oba supružnika rade puno radno vrijeme kako bi održali stabilnost kućnog budžeta i osigurali školovanje djeci.

Cijene struje, vode i goriva su pod subvencijom države, ali te subvencije postepeno opadaju pod pritiskom međunarodnih kreditora. Svako poskupljenje energenata direktno se odražava na cijene transporta i hrane, što dodatno erodira ionako skromnu kupovnu moć. Građani se sve više okreću lokalnim pijacama i alternativnim izvorima prihoda kako bi premostili jaz između plate i realnih potreba koje nameće moderan način života.

Sumirajući aktuelno stanje, možemo zaključiti da Tunis ostaje zemlja sa jeftinom radnom snagom, što je privlačno za outsourcing, ali bolno za lokalne radnike. Stabilnost tržišta rada u budućnosti zavisiće od sposobnosti vlade da privuče investicije visoke dodate vrijednosti i postepeno podigne nivo minimalnih primanja, prateći tempo globalnih ekonomskih kretanja i regionalne konkurencije u Africi i na Mediteranu.