Crna Gora se već duže od dvije decenije suočava sa sistemskim nedostatkom klasičnih robnih rezervi hrane i osnovnih životnih proizvoda. Ovaj sistem je zvanično ukinut još 2003. godine ali su nedavne globalne krize ponovo otvorile pitanje državne sigurnosti u snabdijevanju. Trenutni napori nadležnih institucija usmjereni su primarno na energetski sektor države.
U ovom sektoru se trenutno formiraju robne rezerve Crne Gore u vidu naftnih derivata radi veće stabilnosti. Prema dostupnim podacima resornog ministarstva ove zalihe obezbjeđuju sigurnost tržišta za period od oko mjesec i po dana u slučaju potpunog prekida uvoza. To predstavlja prvi ozbiljan korak ka uspostavljanju dugoročne energetske nezavisnosti i zaštite svih građana.
Izazovi uspostavljanja sistema nakon dvije decenije
Vlada Crne Gore godinama pokušava da pronađe optimalan model za povratak robnih rezervi u državno vlasništvo. Nakon ukidanja Direkcije za robne rezerve država se oslanjala isključivo na intervencije na otvorenom tržištu i povremene interventne nabavke. Takav pristup se pokazao veoma rizičnim tokom globalne pandemije i početka rata u Ukrajini.
Tada su cijene osnovnih namirnica naglo porasle a lanci snabdijevanja postali nestabilni. Nedostatak sopstvenih skladišta i zaliha pšenice ili ulja značajno ograničava prostor za brzu reakciju nadležnih organa. Država trenutno nema mehanizam da direktno utiče na cijene kroz ponudu osnovnih proizvoda u kriznim momentima.
Energetska sigurnost i evropski standardi
Fokus je trenutno stavljen na obavezno formiranje rezervi naftnih derivata što je i jedan od uslova za zatvaranje pregovaračkog poglavlja. To je dio obaveza prema Evropskoj uniji u okviru energetske zajednice. Država je uvela posebnu naknadu po svakom litru prodatog goriva kako bi se ovaj proces održivo finansirao kroz prikupljanje namjenskih sredstava.
Konačni cilj je postepeno dostizanje nivoa zaliha koji pokriva devedeset dana prosječne nacionalne potrošnje energenata. Trenutno formirane zalihe pokrivaju otprilike 45 dana što se smatra značajnim napretkom za sistem. To je velika promjena u odnosu na decenije u kojima država nije posjedovala nikakve sigurnosne rezerve goriva na svojoj teritoriji.
Ministarstvo rudarstva i energetike koordinira proces skladištenja ovih dragocjenih zaliha u svim dostupnim tehničkim kapacitetima. Većina goriva se čuva u rezervoarima koji su u direktnom državnom vlasništvu. Postoje i aranžmani koji uključuju posebne ugovorne obaveze sa privatnim subjektima koji raspolažu adekvatnim skladišnim prostorom.
Ovaj model omogućava državi da hitno interveniše u slučaju bilo kakvih poremećaja na globalnom ili regionalnom tržištu nafte. Ipak potpuna energetska nezavisnost zahtijeva dalja ulaganja u infrastrukturu i redovno dopunjavanje rezervi prema zakonskoj dinamici. Svaki novi litar u rezervi direktno povećava ukupnu otpornost domaće ekonomije na spoljne šokove.
Budućnost strateških zaliha hrane
Pitanje rezervi hrane i dalje ostaje otvoreno jer novi zakonski okvir zahtijeva vrijeme za punu implementaciju na terenu. Stručnjaci kontinuirano upozoravaju da Crna Gora kao uvozno zavisna ekonomija mora posjedovati sopstvene zalihe. To se prvenstveno odnosi na pšenicu i druge osnovne namirnice koje su ključne za ishranu stanovništva.
Bez fizičkih rezervi na sopstvenoj teritoriji država previše zavisi od dobre volje regionalnih dobavljača. Stabilnost transportnih koridora je takođe kritičan faktor u kriznim situacijama. Planirano je da se u narednom periodu kroz nove uredbe precizno definišu količine pšenice i kukuruza koje bi se trajno čuvale za sve hitne slučajeve i poremećaje.
Zaključne napomene o stabilnosti tržišta
Crna Gora postepeno gradi sistem energetske sigurnosti ali i dalje ostaje ranjiva u pogledu prehrambene stabilnosti stanovništva. Napredak u formiranju naftnih zaliha pokazuje da postoji administrativna volja za rješavanje ovih pitanja. To je pozitivan signal za međunarodne partnere i ukupnu stabilnost domaćeg tržišta.
Ipak potpuna zaštita od naglih tržišnih šokova zahtijevaće još nekoliko godina rada na obnovi skladišne infrastrukture. Dok se konačno ne formiraju pune robne rezerve hrane tržište će ostati glavni regulator cijena. Država će morati da nastavi sa pažljivim planiranjem kako bi osigurala dugoročnu stabilnost za sve svoje građane.
