Finalni iznos na mjesečnom računu za struju u Crnoj Gori nije rezultat proste odluke jednog subjekta, već kompleksan zbir tržišnih kretanja, investicionih potreba energetske infrastrukture i precizne regulatorne metodologije. Dok se u javnosti najčešće polemiše o cijeni koju određuje snabdjevač, struktura troškova otkriva da značajan dio opterećenja čine stavke koje su pod direktnom kontrolom države ili zavise od regionalnih energetskih prilika. Razumijevanje ovog mehanizma ključno je za potrošače, naročito uoči nove kalendarske godine kada se tradicionalno redefiniraju tarife za korišćenje sistema.
U crnogorskom energetskom sistemu, cijena električne energije formira se kombinovanjem tri ključne komponente: tržišne cijene aktivne energije, regulisanih mrežnih usluga za prenos i distribuciju, te zakonskih naknada i poreza. Dok snabdjevač, u ovom slučaju Elektroprivreda Crne Gore (EPCG), samostalno donosi odluku o cijeni aktivne energije na osnovu tržišnih i proizvodnih parametara, mrežne usluge strogo kontroliše Regulatorna agencija za energetiku i regulisane komunalne djelatnosti (REGAGEN).
Aktivna energija i uticaj EPCG
Stavka "aktivna energija" predstavlja samu robu – električnu energiju koju kupujete. Od januara 2023. godine, EPCG ima pravo da koriguje ovu cijenu u skladu sa kretanjima na tržištu, uz obavezu da javnost obavijesti 15 dana unaprijed. Ova cijena direktno zavisi od proizvodnih troškova domaćih elektrana, prvenstveno Termoelektrane Pljevlja i velikih hidroelektrana, ali i od cijena na regionalnim berzama poput HUPX-a. Iako su projekcije ukazivale na postepeni rast, EPCG u decembru zadržava stabilnu politiku, balansirajući između poslovne profitabilnosti i socijalne održivosti cijena za domaćinstva.
Uloga mrežnih usluga i REGAGEN-a
Druga velika cjelina su mrežne usluge koje obuhvataju troškove prenosa (CGES) i distribucije (CEDIS). Ove kompanije su prirodni monopoli, pa njihove prihode i cijene usluga određuje regulator. Metodologija se bazira na takozvanom regulatorno dozvoljenom prihodu, koji pokriva opravdane troškove poslovanja, amortizaciju i povrat na uložena sredstva. Odluke donesene krajem prethodnog regulatornog perioda pokazale su da investicije u stabilnost mreže i smanjenje gubitaka neizbježno vrše pritisak na rast ovih stavki, što se direktno transponuje na račune krajnjih korisnika.
Porezi, gubici i naknade za obnovljive izvore
Osim energije i mrežarine, na računu se nalaze i gubici u sistemu, troškovi operatora tržišta (COTEE), kao i naknade za podsticanje proizvodnje iz obnovljivih izvora energije (OIE). Iako su neke od ovih stavki fiksne, one variraju u zavisnosti od ukupne potrošnje. Na cijelu sumu se na kraju obračunava porez na dodatu vrijednost (PDV). Upravo zbog ove složenosti, čak i kada cijena same energije na tržištu stagnira, račun može porasti ukoliko regulator odobri veće troškove održavanja sistema ili ukoliko dođe do rasta gubitaka u distributivnoj mreži.
Gledajući u budućnost, uvođenje mehanizama poput CBAM-a (prekogranično usklađivanje ugljenika) i potreba za dodatnim ekološkim rekonstrukcijama postaju novi faktori koji će diktirati dinamiku rasta. Zaključno, cijena električne energije je osjetljiva ravnoteža između tržišne vrijednosti struje kao robe i neophodnih troškova održavanja sistema koji je doprema do vašeg doma, uz striktan nadzor države nad monopolskim segmentima energetske mreže.
