Stečaj kompanije 23andMe u martu 2025. godine pokrenuo je globalnu krizu prava na privatnost genetskih informacija. Prodaja ove kompanije TTAM institutu za 305 miliona dolara obuhvatila je bazu podataka više od 15 miliona korisnika. Za razliku od lozinki koje se mogu promijeniti, ljudski genom predstavlja trajni biološki identitet koji ostaje nepromijenjen od rođenja do smrti.
Genetički podaci su fundamentalno drugačiji od bilo kog drugog digitalnog zapisa. Jedan uzorak otkriva podatke o roditeljima i djeci koji nikada nisu dali pristanak na testiranje. Iako je korisnicima ponuđena opcija brisanja profila, procjene pokazuju da je to učinilo svega dva miliona ljudi. Ostatak podataka sada kontroliše Chrome Holding Co. kao dio stečajne mase.
Vrijednost genetskih baza ne leži u prodaji testova već u njihovom komercijalnom potencijalu za farmaceutsku industriju. Tržište ovih informacija moglo bi dostići vrijednost od 10 milijardi dolara do 2030. godine. Genetski podaci se već licenciraju gigantima poput kompanije GlaxoSmithKline za razvoj novih terapija. Ovakva praksa pretvara ljudski genom u najvredniju robu savremenog doba.
Stručnjaci upozoravaju na visok stepen ranjivosti privatnosti jer se genetički podaci lako reidentifikuju. Studije pokazuju da se DNK profil može povezati sa javnim fotografijama lica uz tačnost veću od 90 procenata. Vjerovatnoća identifikacije pojedinca kombinovanjem genetskog koda sa društvenim mrežama iznosi preko 60 odsto. Čak i enkripcija pruža samo privremenu zaštitu tokom obrade podataka.
Pravni okvir u regionu i Crnoj Gori tretira genetičke podatke kao osjetljivu kategoriju ali ne rješava pitanje vlasništva. Zakon o zaštiti podataka o ličnosti ne precizira pravila za sekundarnu komercijalnu upotrebu biološkog materijala. To ostavlja prostor za zloupotrebe u osiguravajućim društvima ili prilikom zapošljavanja. Rizik od genetske diskriminacije može pogađati i potomke današnjih korisnika servisa.
Budućnost medicine zavisi od baza koje omogućavaju razvoj personalizovanih terapija. Ipak, nedostatak globalne harmonizacije propisa stvara rizik od digitalnog feudalizma u kojem korporacije posjeduju biološke kodove populacija. Potrebni su novi modeli zaštite koji uključuju stroga pravila o brisanju materijala u slučaju bankrota. Bez jasnih zakona naša biologija ostaje tuđa svojina.
