Korporativne odluke o angažovanju eksternih konsultanata za potvrdu već postojećih internih analiza često predstavljaju mehanizam za smanjenje percepcije rizika. Prema pisanju Jelene Stjepanović za portal Biznis.rs, ovaj fenomen se u praksi tretira kao potraga za autoritativnim brendom koji će stati iza već donesenih zaključaka. Ovakav pristup nije nužno sumnja u stručnost sopstvenog kadra već pokušaj menadžmenta da obezbijedi proceduralnu sigurnost u strateškim procesima.
Iskustva zaposlenih na vodećim menadžerskim funkcijama pokazuju da detaljne interne analize reorganizacije poslovanja i optimizacije troškova često završe na dodatnoj eksternoj procjeni. U jednom od primjera, obiman izvještaj renomirane konsultantske kuće bio je gotovo identičan dokumentu koji je interni tim ranije dostavio upravi. Razlika se uglavnom ogledala u obimu dokumentacije i formalno-pravnim klauzulama kojima se konsultanti štite od rizika.
Finansijski izdaci za ovakvu vrstu potvrde stručnog mišljenja nijesu zanemarljivi. U poslovnom svijetu, institucionalni alibi često košta desetine, a ponekad i stotine hiljada eura. Dok prvih 19 stranica konsultantskih izvještaja obično obuhvata metodologiju i ograničenja odgovornosti, suštinski predlozi često staju na svega tri strane.
Psihološki efekat na intelektualni kapital
Najveći trošak angažovanja eksternih saradnika za potvrdu poznatih činjenica ne vidi se u bilansu uspjeha. On nastaje u trenutku kada zaposleni prestanu da predlažu ideje sa istom energijom ili postanu oprezniji u iznošenju stavova. Kada menadžment redovno traži spoljnu verifikaciju, on šalje poruku da interno znanje nema stvarnu težinu dok se ne potvrdi izvan sistema što dugoročno urušava inicijativu unutar tima.
Gubitak motivacije vrhunskih profesionalaca rijetko je povezan isključivo sa visinom zarade. Jelena Stjepanović u tekstu za Biznis.rs ističe da stručnjaci gube interesovanje kada shvate da je njihovo profesionalno mišljenje umanjeno. Situacije u kojima se zaposlenima diskretno oduzimaju nadležnosti ili se formalno isključuju iz donošenja odluka zaposleni tumače kao signal da se njihova kompetencija dovodi u pitanje.
Kompanije koje trajno izgube sposobnost da vjeruju sopstvenim ljudima rizikuju da postanu hronično zavisne od eksternog mišljenja. To vodi ka gubitku unutrašnje inicijative i intelektualnog kapitala. Najbolji kadrovi napuštaju organizaciju onog trenutka kada osjete da njihovo mišljenje nema realnu težinu u procesu donošenja strateških odluka bez obzira na njihovu stručnost i ranije postignute rezultate.
